DRUGI SVJETSKI RAT☆
Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.) međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu nakon Prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na svim svjetskim oceanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale.
Nakon što su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 23. kolovoza 1939. godine (dan kojega je 2008. godine Europski parlament odredio Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima[2] [3]) dogovorili Hitlerova Njemačka i Sovjetski Savezpodjelu Istočne Europe, već dana 1. rujna 1939. godine Njemačka napada Poljsku; te se taj dan uzima kao početak 2. svjetskog rata.
Sovjetski Savez se pridružuje napadačkim aktivnostima 14. - 17. rujna 1939. godine, okupiravši oko pola teritorija Poljske (ti se teritoriji do danas nalaze u sastavu Bjelorusije i Ukrajine), te cjelokupne teritorijeLatvije i Estonije.
U svibnju i lipnju 1940. godine Njemačka munjevitim ratom (inovativni oblik rata omogućen masovnim i koncentriranim korištenjem zračnih i oklopnih snaga, radio-komunikacija, te masivnim korištenjem automobilskog/kamionskog transporta) vojno slama Nizozemsku, Belgiju (preko 600.000 belgijskih vojnika, tj. približno petinu svih muškaraca u toj zemlji, bilo je zarobljeno nakon 18 dana rata, te će preostali dio rata provesti u njemačkom zarobljeništvu) i - na opće zaprepaštenje - velesilu Francusku (okupiravši prije toga u travnju 1940. god. Dansku i Norvešku), te 14. lipnja 1940. godine osvaja Pariz. Sovjetski Savez baš tog dana zahtijeva od Litve bezuvjetnu predaju, te odmah 15. lipnja vojno okupira i tu baltičku državu; prema prethodnom dogovoru, ostavlja Njemačkoj nekoliko litvanskih graničnih Pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine - dijele Hitler i Staljin državni teritorij Kraljevine Rumunjske: Sovjetski savez uzima vojnom invazijom 28. srpnja 1940. od te zemlje Moldaviju (nakon raspada SSSR-a 1990.-ih, Moldavija je neovisna država sa rumunjskim kao službenim jezikom) i Sjevernu Bukovinu (danas u Ukrajini), a Njemačka "sprječava" invaziju Mađarske na Rumunjsku na način da prisiljava Rumunjsku da ustupi Mađarskoj područje Sjeverne Transilvanije (približno veličine današnje Hrvatske, tada s oko 2,5 milijuna stanovnika), te u preostalom dijelu Rumunjske instaliramarionetski režim na čijem je čelu general Ion Antonescu.
Nakon pobjede nad Francuskom, Njemačka ne uspijeva u zračnoj Bitki za Britaniju 1940. godine ostvariti zračnu nadmoć potrebnu za invaziju na Britaniju; na moru, Britanska mornarica potvrđuje svoju superiornost.
U Travanjskom ratu 1941. godine Njemačka uz pomoć Italije, Bugarske i Mađarske okupira područje Kraljevine Jugoslavije; te odmah potom pokorava i Grčku koja se uz britansku pomoć već šest mjeseci odupirala napadima njemačkog saveznika Italije.
Dana 22. lipnja 1941. godine Hitlerova Njemačka iznanadno napada svog dotadašnjeg saveznika Sovjetski Savez. Staljin je posve iznenađen ovim potezom (neki smatraju da je bio uvjeren da će zapravo SSSR biti taj koji će uspjeti napadom s leđa iznenaditi Hitlerovu Njemačku - u tom trenutku je Sovjetski savez pod oružjem imao čak 5 milijuna ljudi, a industrijska je proizvodnja bila podređena proizvodnji oružja i ratnog materijala), te njemački Wehrmacht - makar znatno slabije naoružan i ne brojniji od Crvene armije[4] - u narednim mjesecima uspijeva uništiti mnogobrojne sovjetske postrojbe i doći pred vrata Moskve. Međutim staje uslijed tog njemačkog napada SSSR na stranu Saveznika, što preokreće tijek rata.
Otprilike u isto vrijeme Fašistička Italija doživljava neuspjeh u invazijiEgipta pod britanskim protektoratom.
Na drugoj strani, Sovjetski Savez i Velika Britanija uspješno napadaju Njemačkoj skloni Iran, te osvajaju u kratkom ratu 25. kolovoza - 17. rujna 1941. godine znatan dio njegovog teritorija. Ta će područja na zapadu Irana ostati pod okupacijom te dvije sile do kraja rata, uključujući tu strateški važna iranska naftna polja, koja su pala u britanske ruke, onemogućivši da se ta značajna proizvodnja iskoristi za njemačke potrebe.
Krajem 1941. nakon japanskog napada na Pearl Harbor Sjedinjene Američke Države se uključuju u rat koji konačno zahvaća gotovo čitav svijet.
Tijekom 1942. godine Japan bilježi znatne uspjehe oduzimajući Saveznicima golema područja u Aziji, od Indonezije i Filipina, do Burme i Singapura; u velikim pomorskim bitkama je međutim znatno oštećena snaga njegove flote čija obnova ne može pratiti tempo kojim američka industrija pridonosi izgradnji vojne sile SAD. Nijemci uspješno izlaze na kraj s ofenzivama Crvene Armije prema Ukrajini i Britanskih snaga iz Egipta prema Libiji. Sovjetski Savez, na drugoj strani, uspijeva obnoviti svoje ratne sposobnosti, u velikoj mjeri zahvaljujući kolosalnom poduhvatu preseljenja svoje ratne industrije u azijske predjele SSSR-a i usmjeravanju praktično svih proizvodnih i ljudskih kapaciteta SSSR-a u ratni napor: usprkos znatno manjoj ukupnoj industrijskoj proizvodnji, naposljetku je Sovjetski Savez proizvodio daleko veće količine naoružanja i ratne opreme, nego što je proizvodila industrija koja je u Njemačkoj i drugdje u okupiranoj Europi stajala na raspolaganju njemačkim snagama. Kroz program zajma i najma, dolaze u Sovjetski savez i značajne količine hrane, prijevoznih sredstava i naoružanja od zapadnih saveznika - oko 15 posto zrakoplova i tenkova koje je koristila Crvena armija stiglo je tim putem.[5]
Početkom 1943. trpe Sile Osovine velike poraze. Italija je prisiljena na kapitulaciju iste godine, sovjetske snage su naistočnom bojištu krenule u protunapad, a napredovanje japanskih snaga na Tihom oceanu je zaustavljeno. Krajem 1943. godine zračne snage SAD pokreću kampanju masovnog bombardiranja Japana. Nakon što je od 1942. godine s britanskog tla započeta ozbiljna aktivnost strateškog bombardiranja Njemačke i drugih područja Europe, radi nanošenja štete industrijskim, prometnim i vojnim kapacitete Njemačke i Italije, kao drugih zemalja pod njemačkom okupacijom; od druge polovine 1943. godine ta bombardiranja ostvaruju snažan učinak. Na osobitoj meti su bile njemačke tvornice u proizvodnji i preradi metala, koje su od druge polovine 1943. godine izgubile približno pola kapaciteta. [6] ali se pokazalo da za razliku od tvornica SAD-u i SSSR-u nisu u dovoljnoj mjeri tehnološki pripremljene za ulazak u masovnu proizvodnju; sve ukoliko je kvaliteta njihovih proizvoda općenito bila veća od američkih i sovjetskih. Stoga porast njemačke ratne proizvodnje nije bio ni blizu rastu proizvodnje u tvornicama za proizvodnju krupnih strojeva dizajniranima na principu tekuće trake u SAD i Sovjetskom savezu.[7] Najveći efekt na njemačke ratne sposobnosti je naposljetku ostvaren pomorskom blokadom, te bombardiranjem naftne industrije i zaliha, koje je jako otežalo funkcioniranje vojnih snaga i industrije Sila Osovine; 1943. godine će Njemačka imati na raspolaganju 2 puta manje naftnih derivata od Britanskog Carstva, 2 i pol puta manje od Sovjetskog saveza, te čak 26 puta manje od SAD.[8] Situaciju Njemačka nije uspjela bitno popraviti ni svojom značajnom proizvodnjom sintetičkih naftnih proizvoda, uglavnom iz ugljena: pogoni za proizvodnju sintetičkog goriva biti će izloženi opetovanim savezničkim bombardiranjima.[9]
U prvoj polovini 1944. godine saveznička bombardiranja već dramatično smanjuju količine naftnih derivata koje Sile osovine imaju na raspolaganju. Dok je još u ožujku 1944. godine doprema nafte u njemačkoj Europskoj tvrđavi biti na razini od 927.000 tona mjesečno, do lipnja će ona biti smanjena na 472.000 to☆na; stoga će Luftwaffe dobivati mjesečno samo 30 tisuća tona avionskog goriva, umjesto potrebnih 160 tisuća tona - čime je taj dio njemačkih oružanih snaga bio skoro izbačen iz borbe. Do studenog 1944. god. će daljnja bombardiranja smanjiti ukupnu proizvodnju nafte koja je stojala na raspolaganje Njemačkoj na oko 100.000 tona, jako ograničavajući funkcioniranje gospodarstva i djelovanje vojnih snaga.[10]U ljeto 1944. zapadni Saveznici su se na Dan D iskrcali u Europi, polako privodeći rat kraju; upravo u isto vrijeme Crvena armija izvođenjem Operacije Bagration napokon uspijeva rat prenijeti izvan predratnog područja SSSR-a. Rumunjska, nakon što na njen teritorij stupaju snage Crvene Armije, prelazi 23. kolovoza 1944. na stranu Saveznika, te će potom dati znatni doprinos u borbi protiv svojih dojučerašnjih saveznika na bojištima u Mađarskoj (vraćajući Transilvaniju, koja je Rumunjskoj za korist Mađarske bila oduzeta 1941. godine), Čehoslovačkoj i Austriji, uz oko 50 tisuća poginulih rumunjskih vojnika. na stranu Saveznika prelazi 8. rujna 1944. godine. I bugarske snage će se značajno uključiti u borbe na strani Saveznika u Mađarskoj (s oko 130.000 vojnika), te u Jugoslaviji - gdje donedavni okupator Bugarska sudjeluje u potiskivanju Nijemaca iz Makedonije i Srbije, te potom s oko 300 tisuća vojnika sudjeluje u završnim operacijama prema teritoriju NDH, te nakon toga sve do granica Austrije.
Rat je okončan 1945. bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke (7. svibnja 1945.) i Japana (15. kolovoza 1945.).
Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.
Glavni uzrok drugog svjetskog rata nalazi se u volji Hitlerove Njemačke da poništi geopolitički negativne posljedice Prvog svjetskog rata i osigura globalnu prevlast Njemačke. Japan je s Dalekog istoka htio istisnuti Britaniju (s njenim velikim kolonijalnim posjedima i ekonomskim utjecajem), Nizozemsku (koja je vladala Indonezijom) i Sjedinjene Američke Države (koje su u prethodnom razdoblju pretvorile Filipine u svoju koloniju, te ostvarili veliki utjecaj nad Kinom) i sam zagospodariti "svojim dijelom svijeta"; Italija se pridružila Silama Osovine zbog ideološke bliskosti i vanjskopolitičkih sukoba s Velikom Britanijom (koja je nametnula Italiji ekonomske sankcije nakon njenog napada na Etiopiju 1935. godine).
Hitlerov NSDAP na vlast u Njemačkoj stigao nakon demokratskih izbora 1933. god. (dobili su 37,2 posto glasova), te je potom ubrzano poduzeo korake za okončanje demokratskog poretka Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačku vojnu i gospodarsku moć, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende (legenda o "nožu u leđa" kojega su izdajice iz pozadine zabili njemačkoj vojsci koja se uspješno borila sa neprijateljem u I. svjetskom ratu) i na kraju zbog obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve to poticalo je na narod da razmišlja o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje Austrije i drugih područja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.
Japansko Carstvo je 1930-ih bilo pod utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se1937. njihovim ulaskom u preostali dio Kine. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio s problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Trećeg Reicha, i počeo se za taj veliki rat protiv Velike Britanije, a po potrebi i protiv SAD. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat.
Fašistička Italija je bila izložena ekonomskim poteškoćama, u velikoj mjeri uslijed međunarodne blokade nakon agresije na Abesiniju 1935. godine, te je težila ostvariti dominaciju na području istočnog Mediterana, što Italiji nije pošlo za rukom u strahovitom ratnom naporu tijekom I. svjetskog rata.
Sovjetski Savez je nakon intervencije sila Antante u Ruskom građanskom ratu 1918.-1922. god. bio u vrlo lošim odnosima sa zapadnim zemljama, te je putem Kominterne radio na destabilizaciji tih država, s neskrivenom težnjom da izazove svjetskukomunističku revoluciju u kojoj će svoj društveno-politički ustroj proširiti na što veći broj zemalja. Makar je Hitler iskazivao antikomunističke stavove, a Staljin antifašističke - i makar su u Španjolskom građanskom ratu 1936. do 1939. podupirali sukobljene strane - odlučili su Njemačka i Sovjetski Savez ubrzo nakon kraja sukoba u Španjolskoj uspostaviti važnu gospodarsku suradnju, gdje je Njemačka osiguravala naftu i razne druge sirovine, a Sovjetski Savez tehnologiju za svoju industriju, osobito vojnu.[11] SSSR je bio više nego spreman napasti druge zemlje u svrhu "širenja revolucije", te se u rujnu 1939. godine pridružio njemačkom napadu na Poljsku, te izvršio agresiju na Estoniju i Latviju, da bi već u studenom 1939. godine pokrenuo i agresiju na Finsku.
Sudetska kriza i izbijanje rata[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Münchenski sporazumNovoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler bio je velik protivnik Versajskog ugovora. Nije želio da se tako velika nacija kao Njemačka ograničuje u bilo kojem pogledu.
Idući potez bio je 1936. ugovor koji se zvao Antikominternski pakt koji su uz Njemačku potpisali Italija i Japan. Godine 1938. Hitler anektira Austriju. Taj događaj poznat je pod imenom "Anschluss".
Hitler je isti plan imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko stanovništvo u to doba sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na oružani otpor (uz francusku pomoć). Međutim, britanska vlada nije bila u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da se s Njemačkom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Većina svjetske javnosti zgrozila se ovim potezom, ali Zapad je ovo smatrao ispravljanjem versajske nepravde i pokušajem uspostavljanja svjetskog mira.
No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na dijelove teritorija Čehoslovačke. Vlada u Pragu bila je uzdrmana, a na Hitlerov poticaj su slovački separatisti proglasili 6. listopada 1938. godine autonomiju Slovačke, uz Jozefa Tisa kao predsjednika vlade (Slovačka će već u studenom 1938. god. izgubiti svoj južni dio za korist Mađarske, istodobno kada je slijedom sporazuma potpisanog na Prvoj bečkoj arbitraži 10. studenog 1938. Češka izgubila Sudete za korist Njemačke). U proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju Češku, a Slovačku uspostavljaju kao satelitsku državu.
To komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje za Zapadne sile. Oni su zbog nekršenja sporazuma iz Münchena zajamčili samostalnost Poljskoj i Rumunjskoj - koje su trebale biti iduće mete širenja. No, širenje države nije bio samo njemački plan. Benito Mussolini na isti je način (nakon invazije iz travnja 1939. god., koja je prošla bez borbe) Italiji pripojio Albaniju, a nešto prije i Etiopiju.
Hitler je za idući potez širenja odabrao luku Danzig (polj. Gdansk) koja je bila pod upravom Lige naroda. No Poljaci su, za razliku od Čehoslovačke, bili spremni za oružani otpor. Hitler je odlučio već u proljeće 1939. godine poduzeti invaziju na Poljsku.
Bio je uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su bile ostavile Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.
Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat - SSSR se vrlo intenzivno naoružavao i podizao vojsku koja će po brojnosti i opremljenosti ubrzo nadmašiti oružane snage Njemačke - tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu za sporazum o komadanju istočne Europe.. Pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je 25. kolovoza 1939. Tim ugovorom Reich se osigurao od sovjetskih napada. Rat je službeno započeo 1. rujna 1939. tj. kad je Njemačka napala Poljsku zbog napada (koji su zapravo izveli Nijemci) na pograničnu postaju Gleiwitz (polj. Gliwice) .
Oružane snage i planovi zaraćenih sila[uredi VE | uredi]
Sile Osovine[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Sile OsovineNjemačka[uredi VE | uredi]
Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog svjetskog rata 25 godina ranije. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.
Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod nazivom Heer. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci kao von Manstein, Rommel, Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana Blitzkriegom ("munjeviti rat").
Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po Europi, a najveću ulogu i snagu imala je početkom rata.
Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila pod vodstvom izvrsnih vojnih stručnjaka - admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.
Italija[uredi VE | uredi]
Brojčano, od svih rodova vojnih snaga, talijanska mornarica je do pred Drugi svjetski rat toliko ojačala da je mogla biti ozbiljnim protivnikom i francuskoj i britanskoj mornarici. Time je postala 3. po snazi u Europi. Najkvalitetniji dio mornarice zasigurno su činile diverzantske postrojbe, tzv. ljudi žabe, koje su tijekom rata imale brojne uspješne akcije.
Mussolinijev je režim jednako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo zrakoplovstvo biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.
Talijani su pomoću raznih doktrina pokušali napraviti taktiku sličnu blitzkriegu, no njihov glavni nedostatak bila je slaba kopnena vojska.
Ipak, najveća talijanska slabost bio je moral, uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.
Japan[uredi VE | uredi]
Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.
Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.
Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država u svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu potporu kopnenim snagama.
Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. Tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.
Saveznici[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Saveznici u Drugom svjetskom ratuVelika Britanija[uredi VE | uredi]
Velika Britanija godine 1939. ušla je u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u Prvi svjetski rat.
Britanske kopnene snage bile su relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao potpora brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni novacima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad europskog prosjeka. Međutim je međuratni period predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.
Nedostatke kopnenih jedinica nadomjestila je Royal Navy, tj. Kraljevska mornarica, koja je imala sve moguće vrste brodova. Od torpednih čamaca pa do nosača aviona. Koristili su strategiju kao i u napoleonskim ratovima, koja je Britancima omogućavala po potrebi voditi rat protiv cijele Europe. Britanska mornarica je nametnula pomorsku blokadu koja je onemogućila nabavku energenata i drugih sirovina za čitavu kontinentalnu Europu, čime je znatno otežano djelovanje njemačkih vojnih snaga i proizvodnja ratnog materijala.
Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljao je Royal Air Force (RAF), tj. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Bilo je sastavljeno od mnogih tipova aviona koji su uglavnom služili za strateško bombardiranje. U vrijemeBitke za Britaniju je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci "Spitfire" i "Hawker Hurricane", od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za potporu kopnenim snagama. Odmah nakon što je njemački Luftwaffe spriječen, RAF je pokrenuo vlastito - vrlo snažno - bombardiranje Njemačke i područja Europe pod kontrolom Osovine. To je bombardiranje - usmjereno prvenstveno na smanjivanje njemačke ratne proizvodnje, međutim uz nemale civilne žrtve - bilo iznimno učinkovito, te je primjerice u bombardiranju Hamburga 25. srpnja 1943. godine u jednom jedinom danu poginulo preko 40 tisuća stanovnika tog grada[12](u njemačkim bombardiranjim tijekom u svih šest godina rata poginulo je 60.595 ljudi u Velikoj Britaniji).[13] RAF Bomber Command će tijekom rata na Europu baciti preko milijun tona bombi, pri čemu će u više od 360.000 letova poginuti čak oko 55.573 (od ukupno 125.000) njenih pripadnika, uz gubitak 8.403 britanskih aviona-bombardera.[14]
Francuska[uredi VE | uredi]
Francuska je 1939. godine bila pod snažnim utjecajem iskustva prvog svjetskog rata koje se odrazilo kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.
Francuzi su zbog ofenzivne taktike u Prvom svjetskom ratu pretrpjeli velike gubitke u ljudstvu. Zato su u ovaj rat odlučili ući defenzivnije. Takvom je doktrinom postavljena poznata "Maginotova linija" koja se protezala uz granicu s Njemačkom, a držalo se da je neprobojna.
Francuzi su zbog velikih troškova odlučili da na belgijskoj granici ne naprave takvu liniju, no to su napravili i zato da bi potakli Belgiju da više surađuje sa Saveznicima. Francuska vojna oprema bila je zastarjela, osim tenkova koji su bili najsuvremeniji u svijetu, no nisu došli do izražaja u ratu zbog krive taktike.
Francuski zapovjedni kadar uglavnom su činili, osim izuzetaka kao što su general de Gaulle, stari i nesposobni zapovjednici koji nisu bili prilagođeni novim vojnim taktikama i načinima borbe.
Francuska ratna mornarica, s druge strane, bila je prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila usredotočena naSredozemlje, uglavnom nije došla do izražaja.
Francusko je ratno zrakoplovstvo, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom. Tek je krajem 1930-ih uložen određeni napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, no to je bilo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.
Sovjetski Savez[uredi VE | uredi]
Ovdje se podaci o Sovjetskom Savezu iznose među "saveznicima", makar je na početku rata SSSR bio zapravo bio saveznik Njemačke, a u toj državi je spomen "savezničkih" država asocirao na neprijateljstvo prema tim zemljama koje su tijekom Ruskog građanskog rata 1918. - 1922. god. svakom vrstom pomoći - uključujući i slanje vojnih postrojbi - stale na stranu kontrarevolucionara.
Kasnije je, međutim, Sovjetski savez ratovao na istoj strani saveznika, i njegov je doprinos pobjedi nad Njemačkom prvorazredan: računa se da je 3/4 njemačkih vojnika poginulih tijekom rata - poginulo u sukobima s Crvenom Armijom.[15]
SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja zrakoplova, tenkova i drugog suvremenog oružja. Već je 1940. godine sovjetska proizvodnja oružja[16] (npr. 2.627 tehnološki suvremenih tenkova, 15.300 topova i haubica i 4.574 lovačka aviona) nadmašivala njemačku[17] (1.573 tenka, 6.730 topova i haubica i 2.746 lovačkih aviona). Pravi razmjeri sovjetske vojne sile postali su očiti tek kasnije tijekom rata. Također, mnogo novca uloženo je i u nabavu najmodernijih tehničkih sredstava za ratovanje.
No početkom Staljinovih čistki, cijela jedna generacija izvrsnih vojnih zapovjednika izbrisana je s lica zemlje. Staljin je zbog svoje antipatije prema Trockom i straha da bi njegove pristalice mogli preuzeti vlast u državi oslabio Crvenu armiju. NoZimski rat, koji je izbio u Finskoj, prisilio je Staljina obnoviti kopnenu vojsku i ojačati Crvenu armiju.
Sovjetsko zrakoplovstvo bilo je impresivno, no služilo je uglavnom kao potpora kopnenim jedinicama. Što se tiče sovjetske ratne mornarice, bila je u podređenom položaju zbog toga što je SSSR imao malo kvalitetnih izlaza na otvoreno more (glavne sovjetske luke bile su na Crnom moru i Baltičkom moru, koja su oba zatvorena), pa je bila najslabije razvijana.
SAD[uredi VE | uredi]
Zbog oceana koji su ih odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.
No izuzetak je bila mornarica, koja se razvijala sve više i više. Imali su sve tipove brodova, a posjedovanje mnogih oceanskih otoka omogućilo je izgradnju luka izvan matičnog kopna. To je bila ključna činjenica u američkim pobjedama na moru.
SAD je tada još uvijek tehnološki zaostajao u vojnoj tehnologiji. No zahvaljujući golemoj industrijskoj bazi te veličini dobro obrazovanog stanovništva bili su kadri u veoma kratkom vremenu razviti svoje oružane snage.
Tijek rata godine 1939.[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Invazija na Poljsku
23. kolovoza 1939. godine u Moskvi potpisuju njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentropp i ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza Vjačeslav Molotov Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Osim javno obznanjenog teksta, sadržavao je pakt tajne dodatke o podjeli teritorija zemalja nekih zemalja istoka Europe između SSSR-a i Njemačke, te karte razgraničenja.
Njemačka diplomacija šalje ultimatum Poljskoj. Nijemci su tražili koridor između istočne Njemačke i krajnjeg sjeveroistočnog dijela Pruske koja se odvajanjem od Njemačke nije mogla vojno braniti i pripojenjeDanziga Reichu, što su Poljaci odbili jer ih je Engleska izravno poduprijela. Danzig je onda bio većinski njemački grad s 99% njemačkim stanovništvom i prethodno je bio oduzet Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.[18]
Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska ohrabrena engleskom potporom koncentrirala je na granici prema Trećem Reichu velike vojne snage, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protunapad ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prigoda na samom početku izvesti niz obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i prisiljene na predaju.
1. rujna 1939. Nijemci napadaju Poljake na poluotoku Westerplatte. Time je započeo Drugi svjetski rat. Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki povjesničari navode 3. rujna 1939. kao nadnevak njegovog početka. Britanska i francuska pomoć Poljskoj nikada nije stigla, stoga se Poljaci osjećaju izdanim. Stvarni rat Njemačke s Francuskom počinje tek u svibnju 1940., a s Ujedinjenim Kraljevstvom tek u srpnju 1940., iako je Njemačka prethodno nudila mir Britancima.
Francuska i Velika Britanija su od konkretnih mjera protiv Njemačke uvele pomorsku blokadu, a već 2.rujna su u Francusku počele pristizati snage britanske kopnene vojske, te će ondje prije kraja tog mjeseca biti 152 tisuće britanskih vojnika - Britanci su u to vrijeme imali jedinu posve motoriziranu vojsku na svijetu, koja je uz to bila u cijelosti popunjena profesionalnim vojnicima. Francuska i Britanija su bile u stanju ozbiljno ugroziti Njemačku, ali nisu pripremile nikakav veći kopneni ili zračni napad koja će biti izveden u prvih mjesec dana rata.Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja (uslijed poljskog žilavog otpora, imale su ipak njemačke snage u 35 dana neprijateljstava relativno znatne gubitke - oko 20 tisuća mrtvih i 30 tisuća ranjenih vojnika, otprilike polovicu gubitaka koje će godinu kasnije Nijemci pretrpjeti u sukobu sa zapadnim saveznicima tijekom invazije na Francusku), a francuska ofenziva u Saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena: bila je ta "ofenziva" zapravo poduzeta čisto demonstrativno - bez volje i dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh.
17. rujna, SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez izrazito jakog poljskog otpora (imale su sovjetske snage ipak oko 3.000 poginulih) izbio na demarkacijsku liniju dogovorenu Paktom Ribbentrop - Molotov od 23. rujna 1939. U poljskom gradu Brestu Wehrmacht i Crvena armija održavaju dana 22. rujna 1939. zajedničku vojnu paradu, kojom demonstriraju svoje savezništvo proizlašlo iz ugovora potpisanog mjesec dana ranije u Moskvi. Zapadni saveznici ne objavljuju rat SSSR-u.
Dio poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku (između dva svjetska rata, imale su Rumunjska i Poljska zajedničku kopnenu granicu), odakle će poslije prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske - 52,1% poljskog predratnog teritorija - anektirao je SSSR, koji ondje zavodi komunističkuvladavinu sa svim osobinama strahovlade: u travnju i svibnju 1940. godine izvodi se prema nalogu najvišeg sovjetskog vodstva pokolj u Katynskoj šumi, u kojem stradava 22.000 poljskih državljana, u prvom redu vojnih časnika i intelektualaca. Njemačka anektira široko područje Poljske duž granice s Njemačkom, a preostalim područjem Poljske - bez statusa državnosti i bez temeljnih građanskih prava za Poljake - upravlja Njemačka putem tzv. Generalnog guvernera.
Saveznička vrhovna komanda nakon vojnog sloma Poljske je zaključila da nikakva ofenziva na Njemačku nema smisla, nego da se rat treba voditi pomorskom blokadom, odnosno ograničenim operacijama u cilju sprječavanja Nijemaca da dobivaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom bojištu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. "Lažni rat".
U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Europi, uspostavivši vojne baze u baltičkim državamaEstoniji, Latviji, a nešto kasnije i u Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sljedeće godine. Pokušaj da seFinska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je krajem studenoga do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kojem su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade, zahvaljujući i dobro utvrđenojMannerheimovoj obrambenoj crti i "motti" taktici ratovanja.
Tijek rata godine 1940.[uredi VE | uredi]
Norveška operacija[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Operacija WeserübungZimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine.
Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi invazija Danske i Norveške. Dana9. travnja 1940. godine Nijemci su bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u zraku te brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog korpusa. Iako je Britanska mornarica nanijela njemačkoj mornarici velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.
U borbama na sjeveru Norveške, njemačke snage su se koristili pomorskom lukom Basis Nord u mjestu Zapadnaya Litsa na sjeveru Sovjetskog Saveza (45 km od norveške granice), koju je sovjetsko vodstvo ustupilo Njemačkoj; te koju su Njemačke podmornice više mjeseci tajno koristile u ratnim operacijama protiv zapadnih saveznika.[19]
Pad Francuske[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Bitka za FrancuskuDana 10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti.
Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralneBelgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.
Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, niti da će glavni njemački udar biti izvršen kroz šumoviteArdene, za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna
vozila.
Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da razbiju njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja pod borbom (potopljeno je čak 226 britanskih brodica i brodova, od toga 6 razarača) izvedna jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti. Francuske snage su štitile odstupnicu Britancima, da bi naposljetku bilo evakuirano i oko 100 tisuća francuskih vojnika. Britanskih 240 tisuća evakuirano vojnika odmah je raspoređeno u postrojbe koje su imale braniti Englesku od moguće njemačke invazije, a francuski su nakon kapitulacije vraćeni kućama, izuzev njih 3.000 koji će se pridružiti generalu Charlesu de Gaulleu, koji će pod britanskim okriljem osnovati vladu Slobodne Francuske, i potom postupno ovladavati francuskim kolonijama u prekomorskim zemljama.
Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove položaje. Francuska je vojska, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina da dalji otpor nema smisla.
Dana 10. lipnja, smatrajući da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija talijanska ofenziva bio je napad na dobro utvđene francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku. Ni u nastavku operacija (koje su potrajale oko dva tjedna) nisu talijanske snage od približno 300.000 ljudi uspjele probiti otpor oko 85.000 francuskih vojnika.
Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuzakoji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima. Četiri dana kasnije Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.
Dan nakon što su njemačke trupe ušle u prijestolnicu Francuske Pariz, Sovjetski Savez u dogovoru s Njemačkom okupira 15. lipnja 1940. godine čitavu Litvu.
Dana 28. lipnja SSSR je - osloncem na toč. III. Tajnog aneksa Pakta Ribbentrop-Molotov[20], ultimatumom natjeraoRumunjsku da preda Besarabiju - teritorij koji danas predstavlja republiku Moldovu. Njemačka vrši pritisak na Rumunjsku da ustupi Mađarskoj područje Transilvanije (područje veličine Hrvatske, tada s približno 2,5 milijuna stanovnika), te instalira 4. srpnja 1940. godine u Rumunjskoj marionetski režima Iona Antonescua: time si osigurava izlaz na Crno more i opskrbu znatnim količinama nafte koja se crpila u Rumunjskoj.
